ЧУДО ЈЕДНЕ ЈЕДИНЕ КЊИГЕ

Translate

Претражи овај блог

понедељак, 15. јул 2013.

Književna nagrada Miodrag Borisavljević za 2013. godinu

 
Јато са Радан планине, лето 2013. Снимак Шоле Соколовић

Dodeljena Oliveri Šekularac iz Prigrevice

Književna nagrada Miodrag Borisavljević za 2013. godinu jednoglasno je dodeljena Oliveri Šekularac iz Prigrevice za kratku priču Mom dedi Nikoli. Ovu nagradu je 2010. godine ustanovio Kulturni centar Apatin i dodeljuje se za kratku kriču, a kao svojevrsni omaž poznatom srpskom pripovedaču Miodragu Borisavljević, koji je dobar deo svog života proveo u Apatinu, a posebno na limanu Lavač na Dunavu. Ovom nagradom su se prethodnih godina okitili: Biljana Benić iz Apatina, 2010, Stamen Milovanović iz Niša, 2011. i Slobodan Janković iz Banja Luke 2012. godine. Na ovogodišnji konkurs, koji je bio raspisan od 1. marta do 1. maja pristiglo je 104 priče iz: Srbije, Republike Srpske, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Nemačke, Češke i Danske. Nagradu je dodelio žiri u sastavu: Zoran M. Mandić, predsednik, Stevo N. Drača i Snežana Milosavljević članovi. Priča Olivere Šekularac, rođene Todorić, sabira u sebi svest o svim elementima njenog kratkog tkiva, koja se svojom zahtevnom poetičkom formom izborila za zaseban žanr u savremenoj književnosti.Nagrađena priča Olivere Šekularac emotivno je ozračena  zvucima, dodirima, mirisima i slikama jednog nostalgičnog obraćanja uspomenama i sećanju, koja u svakom čoveku, piscu i čitaocu, bude nadu u neizbrisivost prohujalog vremena i veza sa  doslusima kulture tradicije u traganju za korenima porekla ličnog i nacionalnog identiteta. Poštovanjem ključnih standarda unutrašnje i spoljne arhitekture u pisanju kratke priče Olivera Šekularac je u svojoj nagrađenoj priči efektno sprovela narativni luk tvoreći u njegovom jezički sažetom volumenu zamiljivi kolaž fragmenata o sebi, sećanju i putovanju kroz melanholične i nostalgične obzore uspomena, pamćenja i sećanja sa osvrtom na fenomene života i smrti.


OLIVERA ŠEKULARAC

MOM DEDI NIKOLI

Došla sam ti, Liko, da l' sam domaćin ili gost - ti kaži...
Na tvojoj zemlji su živeli i u tvojoj zemlji su sahranjivani svi moji preci vekovima...nisu te ostavili, a ja stigoh posle četiri decenije - ko sam, znaš li...na ognjištu moga dede pitam se prepoznaje li me zemlja i duše mojih najbližih...kome nepravdu da kažem, sa kim bol i radost da podelim...nema odgovora na hladnom jutru, kome da zavapim? Božija je volja, prihvatam je, ranjena sam, ali sam zahvalna što sam odavde ponikla...
Došla sam ti, Liko, stojim na dedovini. Prepoznajes li me, zemljo?
Jedino tebi mogu reći, ti ne znaš za podele, a vekovima te dele. Kako se to deli zemlja, kamen, nebo...ovde su se rađali i umirali svi moji preci, ova zemlja je od njihovih kostiju, od njihove ljubavi satkana, ovo drveće pamti ruke moga dede, on ga je u zemlju zasadio...
Više ne sanjam dedovinu, stigla sam ti, Liko, prepoznaješ li me? Da l' sam domaćin ili gost?
Zagrli me, svi moji su u tvojoj zemlji, hvala ti što ih čuvaš...hvala Bogu za njihove duše mučenika i hvala što na ovoj zemlji stojeći u svemu razrušenom verujem, najteže je kada se duša sruši...nemam suza, okamenjena na dedovini, sama nikad samija stojim zahvalna Bogu što dodirujem zemlju gde su se rađali i umirali i živeli od tebe i za tebe Bogu se moleći svi moji preci...
Što ćutiš, nebo, stigla sam nema toplo povijenog dlana moje bake... Nema ni pogleda ni reči, a sve je već davno rečeno... Znam, zemljo, da me grliš majčinski...od tebe ljubav osećam i zahvalna sam ti što si iznedrila i othranila moje pretke...od tebe ništa ne tražim, samo bih da mi kažeš..je l' ti bilo lepše kada se na ovoj zemlji čuo smeh, plač, radost i život ili sada sama kao i ja tihuješ, bolujes i sećaš se života... Sve je tako mirno, pažljivo sam i ja koračala da te ne povredim... Dugo si sama, neću ti mir narušiti, došla sam da te pomilujem, da i moje dodire upoznaš... Čuvaj i one što su te oteli, zaboravili su da će i oni umreti, pa kako će u otetom spokojno vekovati...
Zasadi moj brate novo drveće, šta smo drugo zemlji mogli doneti, neka rađa i neka pamti...

 Biografija Olivere Šekularac  
 
Olivera Sekularac, devojačko Todoric, rodjena ravničarka u Somboru 08.03.1969. godine. Osnovnu skolu zavrsila u Prigrevici, srednju u Apatinu, Pedagosku akademiju u Somboru. Odrasla je uz oca pesnika bibliotekara  Momčilo Toša Todorić. Detinjstvo je provela uz sjajne pisce, uz dobre duse majke i bake, u velikoj porodici. Taj sklop je iznedrio sve lepo književno u njoj, pa je kako voli da kažei. zahvalna Bogu što joj je podario ljude i reči. Poslednjih pet godina živi u Holandiji i ispod Van Gogovskih oblaka, trudi se da ostavri neki pisani trag. Njena ćerka Darija ima 21 godinu, a od jeseni je student trece godine filozofije u Novom Sadu.
                                                                                                      (Dojavio) ZOKS